Dok je srca bit će i KROacije1

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

by Marija S. · 20/11/2015


NA DANAŠNJI DAN


Vukovar, 20.11.2014. - Komemorativnim skupom u dvorištu vukovarske tvrtke Velepromet, gdje se tijekom agresije i okupacije Vukovara 1991. nalazio zarobljenièki logor u koji su dovoðeni, muèeni i ubijani zarobljeni hrvatski branitelji i civili, Vukovarci su odali poèast žrtvama Veleprometa, jednoog od brojnih ratnih stratišta u gradu heroju. foto HINA / mm

Vukovar, 20.11.2014. – Komemorativnim skupom u dvorištu vukovarske tvrtke Velepromet, gdje se tijekom agresije i okupacije Vukovara 1991. nalazio zarobljenièki logor u koji su dovoðeni, muèeni i ubijani zarobljeni hrvatski branitelji i civili, Vukovarci su odali poèast žrtvama Veleprometa, jednoog od brojnih ratnih stratišta u gradu heroju.

foto HINA / mm


Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.


Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.



Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.


U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.


A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.


Velepromet – mjesto smrti nevinih


Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.


Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.


Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.


Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.


Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.


Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.


S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.


U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.


U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.


Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.


Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»


U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin


Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: http://hdlskl.hr/svjedočanstva



Izvor: narod.hr


stranica 1 od ukupno 1

1

Tags: logorM. CvjetičaninratVeleprometVukovaržrtve


Next story 

JUNACI DOMOVINSKOG RATA: Jeste li čuli za HOS-ovu “štafetu smrti”?

Previous story 

Velika pro-life poruka života Cristiana Ronalda

You may also like...


0

(VIDEO) Vukovarski memento – pjesme koje su obilježile ratnu epopeju hrvatskog naroda i danas diraju u srce!

20/11/2025


0

Preč. Josip Gjuran – svjedok komunstičkih progona Katoličke Crkve

05/05/2016

17. studenoga 1991. Vukovarska bolnica – mjesto ljudske žrtve, ljepote i ljubavi do smrti

0

17. studenoga 1991. Vukovarska bolnica – mjesto ljudske žrtve, ljepote i ljubavi do smrti

17/11/2015

1 Response

Comments1

Pingbacks0

plinko clicker 18/10/2026 u 16:03

Nisam znao da je Velepromet bio jedan od najvećih logora u Domovinskoj ratu. Ova obitelj malih Marija zaista zaslužuje više pažnje.Naslovnica Pobožnost i potvrda Tisuće ozdravljaju od raka po njegovom zagovoru: Čuda našeg Leopolda Mandića šire… Tisuće ozdravljaju od raka po njegovom zagovoru: Čuda našeg Leopolda Mandića šire se Zemljom Objavio Zrinka Požežanac -12. svibnja 2023. Danas s ponosom i radošću u srcu slavimo svetog Leopolda Bogdana Mandića, drugog kanoniziranog hrvatskog sveca, franjevca kapucina, apostola ispovijedi i kršćanskog jedinstva, proslavljenog ispovjednika čije se štovanje odmah nakon njegove smrti proširilo po svim narodima i kontinentima svijeta. Svetim za cijelu Crkvu proglasio ga je Ivan Pavao II 16. listopada 1983. a 2020. godine Crkva je proglasila je našeg Leopolda Mandića zaštitnikom svih onih koji boluju od raka. Osim što je sam Leopold Mandić, i sam obolio od raka jednjaka razlog zašto je sveti Leopold Mandić, naš Hrvat, zaštitnik svih oboljelih od raka je i u tome što su mnogi liječnici i obitelji poslali na tisuće svjedočanstava ozdravljenja po zagovoru svetog Leopolda Mandića, Talijanskoj biskupskoj konferenciji. Peticiju za postavljanje sv. Leopolda Mandića zaštitnikom oboljelih od raka potpisalo je čak 67 tisuća ljudi diljem svijeta.Crkveni kalendar No, nije samo rak bolest koju svetac zagovara. Leopold Mandić snažan je zagovornik kod svih bolesti, a među čudima priznatim od Vatikana nalaze se i ova dva koja donosimo; ozdravljenje želuca, i spriječavanje amputacije noge, pred kojima je znanost zanijemila. Oglas Tri dana su ga mučili jer nije htio zanijekati Isusa: Upoznajte prvog hrvatskog sveca Tri dana su ga mučili jer nije htio zanijekati Isusa: Upoznajte prvog hrvatskog sveca Kada više ne osjećate Božju blizinu, sjetite se ovih riječi svete Faustine Kada više ne osjećate Božju blizinu, sjetite se ovih riječi svete Faustine Linker Naime, nakon zdravog i marljivog života Paolu Castelliju, rođenom 2. ožujka 1902. u Pagnano di Merate u pokrajini Lecco, srušio se svijet: u nedjelju 4. ožujka 1962. ujutro, kad se vratio s mise, napali su ga jaki bolove u trbuhu. Hitno je hospitaliziran u bolnici Merate, dijagnosticirana mu je perforacija želuca te je podvrgnut hitnoj operaciji. Smrt nije stigla No, tijekom operacije kirurzi su otkrili trombozu s opsežnim infarktom tankog crijeva. Operacija je obustavljena jer se više nije imalo što učiniti, a iste večeri župnik mu je udijelio bolesničko pomazanje. Unatoč svim izgledima, smrt Paulu nije stigla. Njegova supruga, koja je dugo bila vjernica odana oca Leopoldu, pričvrstila je medalju Sluge Božjega na košulju svoga muža. A tijekom operacije povukla se u kapelu na molitvu i nastavila je moliti sljedećih dana, sigurna da će biti uslišana.Vjerske knjige Četiri dana nakon operacije, žena je pred mužem izmolila dvanaest Očenaša. Tek što ih je završila, njezin muž je povikao: “Bolestan sam, umirem!” U tom trenutku gospođi nije preostalo ništa drugo nego uzviknuti: “Gospodine, budi volja tvoja.“ Klinički izliječen U isti čas Castelli stane vikati: “Izliječen sam, izliječen sam: nemam više ništa!” Nakon što je proveo mirnu noć, ujutro ga je liječnik našao posve izliječenog, što je bilo čudo. Poslan kući, nastavio je puni život u polju. A bolesti ni traga, kao da je nikad nije ni bilo. Ovo čudo bilo je uvršteno u proces kanonizacije sv. Leopolda Mandića. Vjerske knjige Treće čudo U godini milosti 1977. dogodilo se čudo koje je svetog Leopolda Mandića uzdiglo na slavu oltara. Dobitnica čuda je Elisabetta Ponzolotto, rođena u pokrajini Trento 20. kolovoza 1925.. Dana 15. ožujka primljena je u bolnicu Ala zbog srčane gripe. Liječnici su dijagnosticirali i postembolijsku ishemiju lijevog donjeg uda. Kontinuirani tretmani bili su dovoljno neučinkoviti da izazovu gangrenozni proces u prstima lijeve noge. Amputacija noge U podne 27. ožujka, nakon konzultacija, liječnici su odlučili amputirati nogu kako bi spasili život pacijentice. Elisabetta je rekla da iz posebnih razloga neće prihvatiti operaciju. Evo iskaza Elisabette Ponzolotto na suđenju: “Kad su mi liječnici rekli da, da bih se spasila, moram amputirati nogu, odgovorila sam da trenutno neću prihvatiti operaciju, jer čekam odgovor od svoje osobe od povjerenja, a mislila sam na blaženog patera Leopolda. Pojačala sam molitvu blaženiku, uvijek držeći njegovu sliku s relikvijom na bolnoj nozi. Potpuno sam mu se povjerila s najvećim povjerenjem, dapače sa sigurnošću da ću biti saslušana. Stalno sam ponavljala: „Oče Leopoldo, pomozite mi, pomozite mi“. Čuo me je. U jednom trenutku, dok je medicinska sestra izašla, a ja sam bila u sobi, sjedila na krevetu, naslonjena na jastuke, vidjela sam kako ulazi mali kapucin fratar bijele brade. Odmah sam ga prepoznala. Bio je to otac Leopold. Pogledao me i nasmiješio se. Obišao je krevet, pogledao nogu i rekao: “Znam da mnogo patiš i da ćeš morati podnijeti mnogo boli, ali noga će biti spašena”. Odgovorila sam: “Rado prihvaćam sve ovo, samo da spasim nogu”. Nasmiješio se i polako izašao kroz vrata. Briznula sam u plač. Bolovi u nozi su nestali, osjetila sam da se ugrijala i da je mogu pomaknuti».Čitaj Bibliju Odluka liječnika Tako su liječnici ustanovili da su dan ranije na konzilijumu procijenili da je potrebna amputacija noge, a dan poslije više nije bila potrebma. Gospođa Ponzolotto vratila se kući, nastavivši s kućanskim poslovima, a noga joj više nije patila. 40 godina ispovijedi Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.Vjerske knjige Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom “Gospodaricom”. Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.Probaj meditaciju Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini (Hrvatskoj) njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac. Mrtvo tijelo fra Leopolda kroz 21 godinu počivalo je na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u Padovi. Na temelju spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene vlasti su 16. siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak je zaključen 20. ožujka 1952. Pošto je proces za proglašenje blaženim završen u nepune 34 godine od njegove smrti, Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.Čitaj Bibliju Generalni postulator Kapucinskog reda 4. srpnja 1977. uputio je Zboru za proglašenje svetaca molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980.-1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda. Dana 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano je proglasio Leopolda svetim.Vjerske knjige Molitva za zdravlje Dobri Oče, Stvoritelju ljudi, po Duhu Životvorcu darovao si nam život na kojem ti zahvaljujemo. Tebi je poznato kako nas snalaze mnoge nevolje, kako različite bolesti nagrizaju tvoj dar života u nama. Po svojoj očinskoj dobroti, po zaslugama našeg Spasitelja Isusa Krista, te po zagovoru sv. Leopolda koji je i sam iskusio teške bolesti, smiluj nam se u bolestima, pomozi našem bolesnom bratu / sestri …., blagoslovi našu patnju i pohodi nas zdravljem duše i tijela. Hvala ti Gospodine, što nas uslišavaš naše molitve koje ti prinosimo po zagovoru sv. Leopolda Mandića. Amen. Oče naš… Zdravo Marijo…. Slava Ocu…Saznaj O Zdravlju Propovijed o. Ante Gabrića na Malu Gospu 1976. u Solinu: „Ako ti Isusa nemaš, kako ćeš ga dati? Ako ga ne daš, zašto si na svijet došao?”

by Marija S. · Published 08/09/2026 · Updated 11/09/2026


„Bojiš li se ti priznati da si Isusov, stidiš li se ići u crkvu, stidiš li se ti primiti svetu pričest? Ako njega ne primiš gdje ti je život?“, upitao je vjernike u propovijedi o. Ante Gabrić u Gospinu prasvetištu u Solinu davne 1976. godine na obilježavanju tisućite godišnjice svetišta.



otac Ante Gabrić / FOTO: ZAKLADA OTAC ANTE GABRIĆ


Veličanstvena propovijed velikog hrvatskog misionara oca Ante Gabrića u Gospinu prasvetištu u Solinu koju je održao davne 1976. godine na obilježavanju tisućite godišnjice svetišta objavljena je nedavno YouTube kanalu Pravo na život. Propovijed je u potpunoj tišini slušalo mnoštvo vjernika, a poslije svete mise razdragana je mladež oca Antu nosila na rukama. Njegove riječi koje vam donosimo neizmjerno su važne i u današnjem vremenu.


38 godina sam dolje u Indiji. Mnogi me mole da im nešto kažem kako mi dolje živimo, je li nam život težak, jesmo li sretni ili nesretni. Odmah na početku kažem: ‘Sretni smo!’ U 38 godina što sam dolje u Indiji nijedan dan nisam bio nesretan. I ljudi pitaju: ‘Pa je li to moguće?’ Ja kažem ‘jest’. Dok mi s Isusom živimo, dok se s Isusom žrtvujemo, mi moramo biti sretni.


Pa eto, braćo i sestre, par crtica iz našeg misionarskog života, iz moje župe, zove se Mariapoli, Marijino selo. Osnovali smo lani ovu novu župu, prije smo bili u župi svete Male Terezije u Bošontiju. To je dolje u džunglama, u delti velike rijeke Gangesa. Ljudski govoreći, teško je, močvare, kroz vodu i blato valja ići, pješice nedjeljom i dvadeset i trideset kilometara. Bosonogi smo. Nema tamo cipela, nema ni kruha. Rižu jedemo i u podne i navečer kad je imamo, nemamo mi toga svaki dan. Ljudski govoreći, opet velim, teško je. Ali mi smo sretni. Što nam daje sreću, i nama misionarima i našim vjernicima? Daje nam vjera, daje nam molitva.


Možda sam nekima već pisao o tom, a eto opetujem, nosio sam svetu pričest bolesnici, gubavici Melini. Dok je mogla dolazila je u crkvu šepajući, čitava desna noga joj je od gube gnjila. Kad nije mogla pješice, i na rukama i na nogama. Ta je junakinja dolazila u našu malu kapelicu u selu Ranigoru. Zadnja dva tjedna njezin muž Goku, sve su to novoobraćenici, donosio ju je na rukama u crkvu, jer ona nije htjela ispustiti svetu misu, nije htjela ispustiti svetu pričest. Zadnje nedjelje kad sam došao ni to se nije moglo. Groznica ju je tako uhvatila, gorjela je, bila je na smrti. I molila me je da joj donesem svetu pričest iza svete mise. I odnijeli smo. Kod nas je dolje u Indiji sloboda vjere. Mi možemo ići s Isusom i po selima i po gradu i pjevajući. Išli smo do njene male kolibice kao Tijelovska procesija, morao sam se uvući u tu malu kolibu, nema u njoj ni stola ni stolice ni kreveta, ničega. Ležala je na slami i na tu slamu sam stavio korporal i Presveti Sakrament, bila je to katedrala, živa katedrala u tim sundarbanskim džunglama. I primila je svetu pričest.


Draga braćo i sestre, ako sam ikad nebo vidio, vidio sam ga u licu te gubavice Meline. I kako je divnu molitvu ona molila, molitvu prave svetice! S posmijehom na licu, s posmijehom u srcu, moleći se za sve dobročinitelje, počevši od Svetog Oca u Rimu, za sestru Antoniju, našu hrvatsku misionarku koja je bila tada u Bošontiju i koja joj je poslala lijek, za one koji su joj donijeli malo sna, trave, jer imala je jednu malu kozicu. I primila je Isusa. Vjerujte braćo, to je vjera, to je život! Guba? Mi mislimo da je nesretna ta Melina, a njezina sreća je bila u vjeri, u Isusu. Velim opet, nebo sam tu vidio. Kad sam ove godine opet prošao kroz to selo, a nisam bio prisutan kod njezine smrti, išao sam na njezin mali grob kao na proštenište.


Starac Ponchu  kojega sam pokrstio bio je katekumen, o Isusu ništa još nije znao, znao je samo da je on Bog, da njega Isus ljubi i on mene pita: ‘Oče, hoću li morati još dugo čekati na Isusa?’ Nije, dao sam mu sveto krštenje. Ma da ste vidjeli sreću u njegovim očima!


Braćo i sestre, kad mi vidimo tu njihovu sreću, tu živu vjeru, ma kako ćemo se onda mi bojati svojih poteškoća, i gladi, i groznice?! Iskreno vam kažem, ne može se čovjek nikad tu ni umoriti, nikad čovjek ne može biti nesretan. Uvijek Isusa vidiš u njihovim očima, u njihovim srcima; i taj Isus stanuje i s nama.


Stoga danas, na ovaj sveti dan, ispitajmo se jesmo li tu došli zbilja samo kao na jednu svetkovinu, da čujemo pjesmu, da čujemo propovijedi, da vidimo naše biskupe i nadbiskupe ili smo došli da vidimo Isusa, da Isusa u srcu čuvamo, da Isusa drugima dademo. Tu je život, bez toga braćo i sestre iskreno vam kažem ne vidim ima li koji drugi put na svijetu. Ako ja Isusa nemam u sebi, ma što imam? Ako mi čitav svijet daš, i stotinu automobila, i stotinu frižidera, i milijune dolara, ma što imam od toga?  A jesi li mi dao Isusa, a to mi imamo, i kad tog Isusa čuvam u srcu, ma što mi drugo treba! I kad još Isusa mogu dati, a svi ga možemo dati, to nam je Gospa dala, to od Gospe mi učimo! Ona je Isusa primila, ona ga je sačuvala, ona ga je dala. Pa budimo junaci, junaci kao i ona Melina.


Mladi Korno kojega sam nedavno pokrstio, kad mu je stric čuo da će postati kršćanin tako ga je natukao, sve mu je nateklo. A taj mladi sveučilištarac, jedini sveučilištarac u čitavom svom plemenu dolazi k meni, iako tada još nije bio kršten: ‘Oče, sretan sam danas da sam za Isusa mogao nešto pretrpjeti.’ I kad su mu rođaci htjeli strica izmlatiti jer ga je tako nabio, on kaže: ‘Ne, Isus je s križa rekao oprostite svima!’ Taj junak sada je moj katekist u tim svim selima. Ne stidi se on vjere, ne boji se on priznati da je Isusov, nosi krunicu oko vrata i to je njegov ponos.


Bojiš li se ti priznati da si Isusov, stidiš li se ići u crkvu, stidiš li se ti primiti svetu pričest? Ako njega ne primiš gdje ti je život? Ako ti Isusa nemaš, kako ćeš ga dati? Ako ga ne daš, zašto si na svijet došao? Zašto si na svijet došao ako ti Boga ne možeš drugima dati? Božji život, eto to je naša sreća dolje!


Majke, vas osobito molim, naše obitelji su siromašne, ali imaju djece. Najmanje petero šestero djece u svakoj obitelji! Bog im dade. Nemamo mnogo, malo riže, ali što imamo sretni smo! Na Uskrs iza treće mise u 10 sati navečer prvo sam malo riže dobio, troje male djece sjedilo uza me. Uskrsna gozba je bila riža i donijeli su mi jedno jaje, sprženo jaje. I mi smo, to troje i ja, na četvero podijelili i svima je bilo dosta, svi smo bili sretni. Ma da budemo sretni dajući! Osobito vi majke, majke, naše roditeljke!


O Monijevoj majci sam vam jedanput pisao. Sjedio sam pred misijskom postajom, nosili su je u maloj košari, nemamo mi takvih ambulanta dolje. Rekli su joj u selu: ‘Umrijet ćeš, deveto dijete dolazi, ubij, živi ti’! A ta majka junakinja veli ‘ne, ne’. Donijeli su je u našu bolnicu i dragi Bog sačuvao i nju, sačuvao i malog Monija.


Braćo moja, sjetio sam se onda svoje pokojne majke, i ja sam bio deveti. I da moja majka nije bila majka, da se stidjela majčinstva, da se bojala, ne bi Ante tu bilo pred vama, ne bih ja Isusa mogao danas slaviti, ne bih dragu Gospu mogao ljubiti, pa s poštovanjem i zahvalnošću ja šaljem pozdrav pokojnoj majci na groblju u Metkoviću. Zahvaljujem joj i molim dragu Gospu na ovaj sveti dan u povijesti našeg hrvatkog naroda, pred Gospom, pred našom svetom kraljicom Jelenom, ja je zovem svetom jer je bila majka, pred vama majkama, molim vas, o molim vas sklopljenim rukama, budite nam majke, spasite nam narod svojom majčinskom ljubavlju, spasite nam domovinu, budite majke, ne budimo sebični! Eto to je glavna stvar u našem životu. Ma žrtvujmo se, nemojmo se križa bojati, bez križa braćo nema puta! Da je bilo drugog puta Isus bi ga sigurno izabrao, ma sigurno, ali on je izabrao križni put, on je izabrao kalvariju, on je izabrao križ. Eto to je tvoj i moj put, ne samo nas svećenika, redovnika i redovnica, svakoga od nas. Križ je sreća, dati sve, živjeti Božji život, daleko od grijeha. Ma sigurno, teško je, ali je i sreća čista nam savjest, možemo sve gledati, možemo sve ljubiti srcem Isusovim.


Molim vas na ovaj sveti dan, ne otiđimo s ovog svetog mjesta prazna srca, prazne duše! Ako se moramo ispovjediti, ako tebi srce kaže da si Isusa uvrijedio, ma ispovjedi se, primi Božji blagoslov, primi Isusa, daj Isusa i čuvaj ga! Čuvaj ga! On će ti dati milost. To će onda biti sveti dan u povijesti našeg naroda. Ovaj dan će ostati vječan. Ja vam iskreno kažem sa svoje strane, radostan i veseo ću natrag u Bengaliju. Koliko ću godina još biti ne znam, ali vaša će me ljubav držati. Našim novovjernicima ću reći da sam bio kod vas, da ste ih vi blagoslovili, da ste vi za njih molili, da smo mi jedno s njima u Isusu i Mariji.




Izvor: IKA


Papa Lav u svetištu Majke Dobroga Savjeta: „Mir će procvjetati u svijetu!“

Što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga

Kommentarer

Populära inlägg i den här bloggen

Cardinal Sarah's Revelation: Why Sleeping With a Rosary Invites a Cascad...

This CHRISTMAS Message Will CHANGE YOU - JESUS is Calling | Bishop Mar M...